
Duhovne priče
Akbar Veliki je bio jedan od najvećih indijskih kraljeva. Zvali su ga "Čuvarem čovečanstva", zbog dobronamernosti njegove vladavine i posvećenog žara sa kojim se trudio da povrati izgubljene delove nekad velikog carstva. Darežljivi kralj je obasipao darovima siromašne pojedince i društvene grupe širom zemlje.
Jednog dana, dok je njegova povorka prolazila bulevarom, kralj vide dva slepca kako sede kraj puta, moleći za milostinju. Kralj zaustavi kočiju da istraži stvar. Prvi slepac je vikao: "Samo onaj kome kralj daje postaje bogat". Drugi slepac je vikao: "Samo onaj kome Bog daje postaje bogat".
Kad god bi se njegova povorka provezla tim bulevarom, Akbar je slušao te zahteve za bogatstvo, od sebe, i od Boga. Na kraju, kralj, kome je polaskala izjava prvog čoveka da "samo onaj kome kralj daje postaje bogat" naredi da se ispeče velika vekna hleba ispunjena iznutra zlatom. Kralj dade tu veknu prvom slepcu, potpuno ignorišući drugog slepca, koji je verovao da ga jedino Bog može učiniti bogatim.
Bio jednom neki ludak koji nije učestvovao u zajedničkim molitvama. Jednog petka, posle velikih teškoća, ljudi su ga nekako ubedili da im se pridruži. Međutim, čim je vođa započeo molitvu, ludak je počeo da muče kao vo.
Princ Salim je uzeo ime Džahangir, što znači „Osvajač Sveta“. Imao je trideset sedam godina kada je postao car i za razliku od svog oca i dede, nasledio je stabilno carstvo. Jednog dana, Džahangir je primio ozbiljnu pritužbu na svog najstarijeg sina Kušraua. Desila se sledeća stvar: Kušrau je vrlo srećno i ponosno jahao na svom slonu od palate do jednog mesta u carstvu. Na putu je video ženu čoveka iz nižeg staleža i bacio je na nju orah na vrlo uvredljiv način. Kada je njen muž saznao da mu je ženu uvredio princ, otišao je u Džahangirovu palatu i uložio formalnu žalbu.
Nekada davno živeo je jedan kralj koji je imao ogroman dvorac, ali je taj dvorac bio prilično čudan. Iznutra je bio prekriven ogledalima - po zidovima, podovima, svodovima - svuda na hiljade ogledala!
Jednoga dana kada nikoga nije bilo u dvorcu, odnekud dotrča neki pas i uđe u dvorac. Iznenađen nepoznatim mestom, poče se osvrtati oko sebe. Na svoj užas shvati da je okružen mnoštvom pasa. Bili su posvuda i bilo ih je bezbroj. S namerom da se zaštiti od njih, pas im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče režati kako bi ih zaplašio. Kao odgovor na to, svi psi oko njega počeše režati.
Jedna velika, debela žaba i jedna mala žaba su upale u vedro sa mlekom koje je imalo visoke, klizave zidove. Plivale su i plivale satima, pokušavajući da se izbave. Iscrpljena, velika žaba je zastenjala: “Sestro moja, mala žabo, ja odustajem!” i potonula je na dno vedra.
Mala žaba je pomislila: „Ako odustanem, umreću,dakle moram da nastavim da plivam.” Dva sata je prošlo a malena žaba je pomislila da više neće moći da nastavi. Međutim, na pomisao o svojoj sestri žabi, njena volja se ponovo podigla, „Odustajanje znači sigurnu smrt. Nastaviću da plivam dok ne umrem, ako mi je tako suđeno, ali neću odustati jer dokle god živim, ima nade.”
(Sveti čovek pliva u reci. Jedan čovek lenjo sedi na obali i posmatra ga. Sveti čovek ispred sebe ugleda škorpiona. Pošto mu bi žao jadnog stvorenja, uze ga i veoma lagano i nežno spusti na zemlju. Dok je to radio, škorpion ga jako ubode. Svetac poče da jeca od bola.)
SVETAC: Želeo sam da te spasem i spasao sam te. Je li mi ovo nagrada? Ipak, obavio sam svoju dužnost.
(Posle nekoliko minuta, škorpion upadne u reku. Čovek i dalje posmatra.)
SVETAC: O, jadno stvorenje, opet patiš. Žao mi te je. (Ponovo podiže škorpiona i stavi ga na zemlju. Škorpion ga opet ubode, ovoga puta još jače. Zajaukao je zbog nepodnošljivog bola.)
POSMATRAČ: Ti si lud! Zašto to radiš? Pogrešio si prvi put, a drugi put ponavljaš istu grešku.