Čovek mora da bude svetlost sebi; ta svetlost je zakon. Nema drugog zakona. Sve druge zakone je postavilo mišljenje i zato su nepotpuni i protivrečni. Biti svetlost sebi ne znači slediti svetlost nekog drugog, ma koliko ona bila razumna, logična, istorijski opravdana i ma koliko bila ubedljiva. Ne možete biti svetlost sebi ako ste u dubokoj senci autoriteta, dogme, zaključivanja. Nije mišljenje stvorilo moralnost; moralnost nije posledica pritiska okoline, ona nije od juče, nije tradicija. Moralnost je dete ljubavi, a ljubav nije želja i zadovoljstvo. Seksualno ili čulno uživanje nije ljubav.
Sloboda znači biti svetlost sebi; onda to nije neka apstrakcija, nešto što je stvorilo mišljenje. Stvarna sloboda je sloboda od zavisnosti, vezanosti, od žudnje za iskustvom. Sloboda od same strukture misli znači biti svetlost sebi. U toj svetlosti se odvija svo delovanje koje zato nikad nije protivrečno. Protivrečnost postoji samo kada je svetlost odvojena od delovanja, kada je delatelj odvojen od delovanja. Ideali i principi su puko kretanje misli i oni ne mogu da postoje istovremeno sa tom svetlošću; jedno poriče drugo. Gde postoji posmatrač, nema te svetlosti, te ljubavi. Posmatrača je konstruisalo mišljenje koje nikad, nikad nije slobodno. Ne postoji "kako", ne postoji sistem, ne postoji praksa. Postoji samo viđenje koje je i delovanje. Morate da vidite, ali ne očima drugih. Ta svetlost, taj zakon, nije ni vaš ni nekog drugog. Postoji samo svetlost. To je ljubav.
Tekst preuzet iz knjige Đ. Krišnamurtija "Svetlost u nama" koja će se uskoro pojaviti u prevodu na srpski jezik u izdanju izdavačke kuće Babun